Što to znači biti ono što jesi? Svi kažu da žele biti svoji. “Želim biti ono što jesam, izraziti ono što jesam. Želim biti ja.” Želja da budemo ono što jesmo nas stalno zaokuplja. Zapravo je za većinu ljudi teško da budu ono što jesu. Čak i kad su sami misle “Ne mogu biti ono što jesam.”  Ljudi govore o tome kako žele biti ono što jesu bez da imaju pojma što to znači. Kad netko kaže: “Ne mogu biti ono što jesam kad mi je u blizini majka ili nadređeni”, to zvuči kao da on zapravo zna kako je to biti ono što on jest. No najvažniji dio tog problema nije majka ili nadređeni, nego činjenica da čovjek ne zna što to znači biti svoj. Kakvo je to iskustvo, biti ono što jesi? Kako možemo znati točno kada smo ono što jesmo? Vrtimo se oko toga da ne možemo biti svoji, želimo biti ono što jesmo, dokazati naše sebstvo, izraziti ono što jesmo. No što je to BITI ono što jesmo? Obratite pažnju na način na koji sam formulirao ovo pitanje. Nisam pitao: “Što je to sebstvo?”, pitao sam: “Kako je biti ono što jesmo?” To su dvije potpuno drugačije stvari. Nije stvar u tome što je sebstvo, već kako je to biti sebstvo. Pitanje bitka je to koje nosi misterij.

Što je nešto tajanstvenije, to više ljudi misle da je samo po sebi normalno da to razumiju. Pitanje bivanja onog što čovjek jest je tako velika tajna da većina ljudi vjeruje da znaju što je to biti ono što jesu.

Pa što je onda biti to što jesi? Da li si ono što jesi kad izražavaš svoj bijes? Ili si ono što jesi kad izražavaš ljubav, ili kad samom sebi dozvoljavaš da budeš tužan? Da li si ono što jesi kad radiš ono što želiš napraviti?

To je još jedan način na koji ljudi misle da su ono što jesu - kada nešto čine ili kad postižu ono što vjeruju da žele postići. Zapravo većina ljudi misle da su ono što jesu kad izražavaju neki osjećaj, ideju ili djelovanje. No mi pokušavamo odgonetnuti što je to biti ono što jesi, ne činiti ono što jesi ili izraziti ono što jesi.

Po mom shvaćanju upravo je taj nedostatak razumijevanja, to neznanje o tome što je to biti ono što jesi, glavni razlog zašto se ljudi ne razvijaju. To je razlog zašto se ljudi uistinu ne razvijaju, zašto neprekidno imaju iste probleme, pitanja i poteškoće. Da bi se čovjek zaista razvio prvo mora saznati što je to biti ono što jest, a onda se to što jest može dalje razvijati. Ako ti jesi nešto drugo i to se može razvijati, ali to nisi ti. Ljudi pričaju o samorazvoju, no tko je to zapravo taj koji će se razvijati? Ako ne znaš što je to biti ono što jesi, što će se onda razvijati? Možeš ići na tečajeve samorazvoja, samoostvarenja, i nešto će se razviti, ali tko kaže da je to ono što ti jesi? Možeš razviti svoje sposobnosti, mogućnosti, poimanja, iskustva i ideje kad radiš na njima. No to ne znači da razvijaš ono što jesi. Jedini način na koji možemo doživjeti sve mogućnosti ljudskog bića jest da budemo ono što jesmo. Da bismo bili cjelovito ljudsko biće, da bismo bili potpuni i i doživjeli sveukupnost, da bismo bili sposobni doživjeti sve naše mogućnosti i ljudske potencijale, prvo trebamo biti ono što jesmo.

Kad osoba uvidi što je to biti ono što jest, proces unutarnjeg razvoja, ostvarenja i razumijevanja istine uključuje neprekidno otkrivanje i proširenje praćeno stalnim iznenađenjima i slavljem. Istraživanju i otkrićima nema kraja. Mnogi od vas osjećaju ukorijenjenu čežnju, tihi plamen, žudnju za tim pravim životom – da živite život kao neprekidno slavlje i novinu.

Razumijevanje što je to biti ono što jesmo ujedinjuje duhovno i svjetovno. Ono ujedinjuje učenja Krista ili Bude sa žudnjom običnog čovjeka. Prosvijetljeni majstori i učitelji govore o odricanju od svijeta, oslobođenju od ega i o svojoj želji da žive pravi život. No obični čovjek uvijek želi takve stvari kao što je užitak i ispunjenje vlastitih želja. Mi svi želimo iskustva na razini fizičkog svijeta.

Zbog čega svi mi imamo te želje i snove? Ako ne postoji život slavlja i obilja u osobnom, najobičnijem obliku zašto onda svi mi tako žudimo za njime? Ta žudnja je morala doći odnekuda. Mora postojati neka istinitost i u univerzalnim duhovnim učenjima, kao i u osobnoj žudnji koju doživljava većina ljudi. Mora postojati nešto što ujedinjuje ta dva pojma tako da ne moraju biti proturječni. I zaista, to ujedinjenje, ne u teoriji ili na razini mentalnog, već iskustveno, taj uvid da je dvoje jedno, upravo je to ulaz u spoznaju što je to biti ono što jesi. Bez ujedinjenja duhovnog i osobnog čak i božanskom, kozmičkom iskustvu nedostaje naličje slavlja.

Ljudi koji naginju neosobnom, univerzalnom duhovnom življenju su na neki način u zabludi. Istina jest da ako zaboravite svoj osobni život, zaboravite sebe i postanete redovnik ili redovnica, možete doživjeti oslobođenje i prosvijetljenje. No da li mi zbog toga imamo ovaj život? Da li je naša svrha zanemariti naš ovozemaljski život i otići negdje drugdje? Većina čovječanstva odbacuje takav put i nastavlja svoju potragu za ispunjenjem i srećom ovdje, u ovozemaljskom životu. Mada je nemoguće imati ispunjen život  na način koji to većina ljudi pokušava, postoji nešto vrlo duboko i nepatvoreno u toj težnji za osobnim ispunjenjem. U toj čežnji postoji sjeme razumijevanja da je sve u životu, uključujući ono božansko i univerzalno, ovdje za nas. Zašto smo tu ako nam u osobnom životu nije namijenjeno obilje i ako ne možemo uživati u njemu? Način na koji ego pokušava doći do njega ne funkcionira, no izvorni impuls je vjerodostojan.

Taj misterij rijetko je kome dokučiv.

Većina ljudi koji rade na sebi pretpostavljaju da ego predstavlja problem, i stoga ne dolaze do istine koju ego može razotkriti. Ego ima božanske korijene koje pamti i čezne im se vratiti. Ego pokušava uobličiti ovozemaljski život. On imitira jer na određenoj razini zna kako bi izgledao pravi život. A imitirati može samo zato što postoji original.

Naša najdublja čežnja je da budemo ono što jesmo i da istovremeno budemo slobodni, ne da se u potpunosti izgubimo kako bismo bili slobodni. Za nas bi to bio gubitak. Čak i nije tako teško potpuno izgubiti sebe, no to nije najpotpunije ispunjenje ljudskog postojanja. Osobnost nije proturječna univerzalnim, osobnost je proturječna neosobnosti. Istinska osobnost nije u proturječju s univerzalnim, već je dijete univerzalnog, plod univerzalnog.

Ljudi žude za izvjesnošću onoga što jesu. Ta žudnja za izravnom izvjesnošću da jesi ono što jesi trebala bi biti istinski poticaj za rad na sebi. I to svoje traganje čovjek mora napraviti najslobodnijim i  najosobnijim što je to moguće. Tvoje traganje je svojstveno samo tebi,  ono nema veze ni sa čime što kaže netko drugi. Možeš koristiti učenja drugih učitelja, njihova iskustva mogu otvoriti neke stvari u tebi. Ali na kraju svega moraš biti u priličnoj osami. Tada tvoje spoznaje u potpunosti izviru iz tvoje nutrine. I kad Buda kaže da ono što jesi ne postoji, ti ćeš na to reći: “Možda je tako. Tko će ga znati? Hajde da ja to sam istražim.” Kako možeš doživjeti izvjesnost ako bilo što slijepo slijediš? Dok nemaš osobno saznanje, istina druge osobe nije tvoja istina, već samo koncept ili ideja vodilja. Možeš ga pokušati slijediti i istraživati, biti u stanju otvorenosti. Budući da ne znaš ostaješ otvoren za sve ideje, no slijediš jedino svoj unutarnji plamen. Bez njega ne možeš doživjeti izvjesnost.

A. H. Almas

Odabrani dijelovi iz poglavlja “Biti ono što jesi”, iz druge knjige serije “Dijamantno srce” –  “Sloboda postojanja”